`Pekara prepuna, čekam na red, ljudi se vraćaju sa posla, djeca iz škole, podjednako ubijeni u pojam, podjednako svjesni samo momenta kad im se ide u toalet ili kad su gladni.

U jednom trenutku, ulazi stara baka, prebira po torbi, vadi kesu, u kesi sitnina, dinar dva, broji, ozarenog lica, jer shvata da za to nešto ima novca, ljubazno zamoli prodavačicu da joj odgovori na pitanje:

“Imate li možda danas, izvinite?“, prodavačica odgovara da nema tog nečeg.

Svi ćute, niko se ne pita šta li traži. Nikoga ne zanima, pobogu, došla je u pekaru po hranu ne po drogu, i to sa crkavicom!

Baka kreće ka vratima, i kaže: “Hvala Vam, možda je negdje ostalo“.

Pitam prodavačicu šta je gospođa htjela,a ona mi kaže: “Bajat hljeb, jeftiniji je bajat“.

U šoku sam, 20 jeb**ih dinara se u ko zna koliko kuća skuplja, za koricu hljeba i to nikoga ne zanima!

Neki dječaci se smiju sa strane, šatro-gospođe se zgražavaju, gmaz se sklanja kao da je žena gubava, ali ta žena nije samo običan siromašni stanovnik Valjeva, ona je dostojanstvena, vrijedna svakog poštovanja, zašto?

Zato što sam izašla za njom da je zamolim da joj kupim svjež hlkeb, a ona to nije željela, zato što se raspravljam sa njom 20 minuta i ubjeđujem da ja to zaista želim i ona postiđeno pristaje, ali mi traži adresu ili mjesto gdje će, kad skupi još 20 dinara mi vratiti novac jer mi možda zatreba!

Kupujem hljeb, izlazim i ona plače i moli me da oprostim što nema i gura mi 20 dinara u džep, dok preko puta nas, valjevska k*rvetina, gleda sa visine ženu koja može da je nauči šta je čovjek neukaljanog obraza jer se za hljeb nije jeb**a, jer nije prosila, jer je htjela pošteno da plati svoje osnovne potrebe!

Gospođa baka me uhvatila za ruku, stegla i nakon toga zagrlila, i ja sam srećna zbog toga, i takvi trenuci u životu mi daju snage ne da ne budem nezainteresovana za ono što se oko mene dešava nego da uvijek imam čak i mikro-plan kako sistematski uništavati idiote“, napisala je ona svoju stranu priče.

(Kurir)